Puni krug

Travanj 2010.

„Čestitam!“ – Thomas Adon je srdačno stisnuo ruku Cliveu Petersu iskesivši svoje lice u iskren, euforičan osmijeh. U upravnom stožeru NASA-e vladalo je slavljeničko raspoloženje: „Uspjeli smo! Sonda Huxley je uspješno sletjela na Mars! Sve štima! Sve je u redu!“ uzvikivali su euforični cvikerasti likovi: inženjeri, programeri i slične spodobe. Bili su već polupijani od šampanjca koji se točio u čast tako golemog uspjeha: sonda Huxley , najopremljenija i najkvalitetnija sonda dosad, pravo čudo tehnologije, sletjela je na površinu Marsa nakon dugih mjeseci putovanja. Slike koje su na monitoru gledali a koje je sonda slala bile su nevjerojatne: kao da je netko snimao kanjon Colorado malo kvalitetnijim digitalcem, što je među ostalim tadašnjim slikama poseban slučaj. Bio je to još jedan trijumf NASA-inog programa istraživanja Marsa s jeftinim i jednostavnim, a ipak tehnički opremljenim robotskim sondama.

            Drugi su dan u medijima osvanule slike Marsa, detaljne slike: javnost je bila oduševljena. Novinski natpisi: „Počelo osvajanje Marsa“ i „Red Planet TV“ dodatno su povećali jednotjednu euforiju oko slijetanja nakon koje se, ipak, taj događaj istopio u gustoj mješavini ostalih doza adrenalina i izgubio u hrpi mentalnih bombi koje su cijelo vrijeme padale na gradove planeta zvanog Zemlja.

Lipanj 2010.

Clive Peters se vozio u svom SUV-u kući s posla. Bio je već iscrpljen od dugomjesečnog mukotrpnog analiziranja podataka sonde Huxley, ali to ga nije smjelo spriječiti da što brže dođe kući i u miru pokuša potvrditi svoje sumnje. Danas je u uredu pijući kavu okom zapeo za jednu od fotografija. Na prvi pogled se uopće nije razlikovala od tisuća drugih: crveni pijesak, žuto-crveno nebo. Razne planine i vulkani i magla post-apokaliptičnog šarma. U glavi mu se u tom trenutku javila slika s razglednice njegove 23-godišnje kćeri Allison koju je primio mailom neki dan. Na njoj piše „pozdrav iz Egipta!“ s slika prikazuje mršavu mladu crnkinju s šiltericom i Ray-banicama i nekog preplanulog douchebaga. Iza njih su Velike piramide u Gizi slikanih sa sjeverozapadne strane. Može se savršeno primjetiti njihov dijagonalni položaj i njihovi obrisi na plavom egipatskom nebu kako ocrtavaju oblik kosog dvostrukog slova M. Kad je Clive usporedio te dvije slike nije bilo sumnje. Iako je ona s Marsa bila nešto mutnija i taj obris nije bio toliko oštar, ipak je bio vidljiv. Tri piramidaste planine na Marsu. „Ne znam što to točno znači ali izgleda nevjerojatno i važno!“ Odjednom mu put presiječe crna Toyota i Clive, da izbjegne sudar, stisne kočnicu i zavrne volan, ali se s lijeve strane stvori provalija i Cliveov SUV proguta crni mrak. Tijelo su izvadili slijedeći dan. Uzrok smrti: snažan udarac glavom u prednje staklo pri čemu je došlo do loma leđne moždine.

Sušno razdoblje 13010.

More krupnog pijeska hrđave boje prekrilo je područje koje se prije desetak stoljeća nazivalo Kairo. Od tog ogromnog grada usred pustinje prepunog ljudi, buke, prometa, života, smrti, mržnje i ljubavi sada nije ostalo apsolutno ništa. Ugljikovi atomi i kalcij iz kostiju stanovnika nestali su duboko u zemlji. Više nema ni traga planetarnom užasu koji je ta bića gnječio stoljećima dok nije sve nestalo. Prije par stoljeća i zadnje su bakterije napustile pozornicu života: nema više ničega. Zemlja nalikuje na nekadašnji Mars. Jedino bi neko precizno oko uočilo relativno pravilan piramidalni izgled nekih stijena koje stoje na mjestu koje se nekad zvalo Giza. Međutim, sao desetak metara dalje od njih kreće se neko minijaturno vozilo. Da ima nekoga da čuje i vidi vjerojatno bi pomislio da se radi o sondi neke civilizacije iz 20. i 21. stoljeća. „Čestitam!“ – Stanovnik Venere 1 je srdačno stisnuo ruku Stanovniku Venere 2 iskesivši svoje lice u iskren, euforičan osmijeh.

PEPEO BABILONA

I.

Komad platna. Duboko plavi, posran s žutim zvjezdicama i baš ko iskorišteni komad papira za kenjanje, poderan i mokar. Visi na prljavom pročelju pocrnjenom od vatre, dima i koktela za siromašne. Magla i kiša sline po sablastima u kabanicama i njihovim Hecklerima i Kochovima s devetmilimetarskim smrtima. Dvoje je najbliže, stoje kod procjepa između ograde i improviziranih barikada od auto-guma i krvavih karoserija. Sad je jasno da je jebeni rat. A u ratu biraš stranu.

Probudilo me je kapanje vode po kontejneru pokraj kojeg sam ležao. Na asfaltu punom krpa i vonja i blata. Izgleda da me je omamljenost zajebala i odvela u krivom smjeru, jer sam umjesto ovih džukela morao doći do parkirališta. Čekaj, zašto sam morao doći do parkirališta? Hm. Jebeno. Nema šanse da se sjetim, kolko god pokušavao. Čekaj. Parkiralište ispod nadvožnjaka. Oni stupovi debeli koji ti zaklanjaju zvijezde jer nose one ogromne ploče od asfalta po kojima su migoljili oni kukci čija trupla sad trunu ispod. Da, od njih je sagrađena i piramida s parkirališta, hrpa složena od najvećih u bazi do najmanjih na vrhu. Na vrhu su kolica za šoping, preokrenuta naopačke. A iz njih strši srednji prst od plastike, veličine prometnog znaka na koji sam sad naslonjen. Moram do tamo, ne znam zašto ali slika te piramide mi je u glavi. Ima li tamo koga ili je to neka prazna navika, nemam pojma. Ali vrijeme je da krenem jer su ovi sve aktivniji i nebo već pomalo svijetli. Od zore, nebo koje se svijetli od ulične rasvjete već dugo nisam vidio, jer već dugo nisam vidio ni uličnu rasvjetu. Izgleda da moram natrag do kontejnera. Crni kontejner, spaljen i smrdljiv. Izlazim na cestu, u smjeru iz kojeg sam došao, iza ovog debelog spajderbuša je kontejner. Spajderbuš je grm koji se je razbahatio ko pauk, širok i s osam nogu. Tu sam. Znači moram krenuti na lijevo ovaj put, prema suncu.

Uvod