I.
Komad platna. Duboko plavi, posran s žutim
zvjezdicama i baš ko iskorišteni komad papira za kenjanje, poderan i mokar.
Visi na prljavom pročelju pocrnjenom od vatre, dima i koktela za siromašne. Magla
i kiša sline po sablastima u kabanicama i njihovim Hecklerima i Kochovima s
devetmilimetarskim smrtima. Dvoje je najbliže, stoje kod procjepa između ograde
i improviziranih barikada od auto-guma i krvavih karoserija. Sad je jasno da je
jebeni rat. A u ratu biraš stranu.
Probudilo me je kapanje vode po kontejneru
pokraj kojeg sam ležao. Na asfaltu punom krpa i vonja i blata. Izgleda da me je
omamljenost zajebala i odvela u krivom smjeru, jer sam umjesto ovih džukela
morao doći do parkirališta. Čekaj, zašto sam morao doći do parkirališta? Hm. Jebeno.
Nema šanse da se sjetim, kolko god pokušavao. Čekaj. Parkiralište ispod
nadvožnjaka. Oni stupovi debeli koji ti zaklanjaju zvijezde jer nose one
ogromne ploče od asfalta po kojima su migoljili oni kukci čija trupla sad trunu
ispod. Da, od njih je sagrađena i piramida s parkirališta, hrpa složena od
najvećih u bazi do najmanjih na vrhu. Na vrhu su kolica za šoping, preokrenuta
naopačke. A iz njih strši srednji prst od plastike, veličine prometnog znaka na
koji sam sad naslonjen. Moram do tamo, ne znam zašto ali slika te piramide mi
je u glavi. Ima li tamo koga ili je to neka prazna navika, nemam pojma. Ali vrijeme
je da krenem jer su ovi sve aktivniji i nebo već pomalo svijetli. Od zore, nebo
koje se svijetli od ulične rasvjete već dugo nisam vidio, jer već dugo nisam
vidio ni uličnu rasvjetu. Izgleda da moram natrag do kontejnera. Crni
kontejner, spaljen i smrdljiv. Izlazim na cestu, u smjeru iz kojeg sam došao,
iza ovog debelog spajderbuša je kontejner. Spajderbuš je grm koji se je
razbahatio ko pauk, širok i s osam nogu. Tu sam. Znači moram krenuti na lijevo
ovaj put, prema suncu.
